Pet jugoslavenskih novčanica koje vrijedi imati u zbirci
Jugoslavija je za svojih sedamdesetak godina prošla kroz kraljeve, ratove, socijalizam i jednu od najgorih hiperinflacija u povijesti. I sve se to, vjerovali ili ne, može pročitati s njezinih novčanica. Zato su tako zahvalne za skupljanje: pristupačne su, ima ih svuda, a svaka nosi komad priče. Evo pet koje bih, da krećem ispočetka, htio prve u albumu.
500 milijardi dinara (1993.)
Počnimo od one koja uvijek izazove reakciju kad je pokažete nekome izvan teme. Pola bilijuna dinara na jednom papiriću, a krajem 1993. jedva da je bilo dovoljno za kruh. Dizajn je skroman, ali poanta je u brojci. Pristupačna je i savršena da uz nju ispričate kako novac može izgubiti svaki smisao.
1000 dinara (1981.)
Za mene osobno najljepša jugoslavenska novčanica. Žena u narodnoj nošnji na licu, panorama Dubrovnika na poleđini, sve izvedeno u onoj finoj graverskoj tehnici kakvu danas više nigdje ne viđate. U dobrom stanju je još uvijek povoljna, a u albumu izgleda kao mala grafika.
100 dinara (1929.)
Skok unatrag, u Kraljevinu. Elegantan art déco dizajn, tekst na tri jezika, alegorijski ženski lik. Dobro očuvani primjerci nisu česti i baš zato su dragi kolekcionarima koji vole prijeratna izdanja. Ovo je novčanica koja odjednom učini zbirku ozbiljnijom.
50.000 dinara (1988.)
Zanimljiva jer je prekretnica: posljednje "normalno" izdanje prije nego što je inflacija krenula bez kočnica. Još uvijek kvalitetan tisak, pristojan papir. Sve nakon nje tiskano je sve jeftinije i brže, pa je ova neka vrsta zadnjeg uljudnog pozdrava.
10 dinara (1944.)
I za kraj ona s najviše težine. Izdana usred Drugog svjetskog rata, na oslobođenom teritoriju, dok se nova država tek formirala. Dizajn je gotovo asketski, ali povijesno je teško naći novčanicu koja govori toliko. Originali u dobrom stanju traženi su i nisu jeftini.
A ako ste odrasli na ovim prostorima, ove novčanice nose i nešto osobno; mnogi ih se sjećaju iz novčanika roditelja. To je onaj dio kolekcionarstva koji se ne da izmjeriti u eurima.